Nakon nekoliko romana za mlade prevedenih na hrvatski, kojih je vrijednost hrvatska publika odmah prepoznala, Jana Bauer predstavlja nam se još jednom kao izvrstan pisac. Ovaj put radi se o slikovnici “Kako prestrašiti čudovište“. Stil slovenske spisateljice Jane Bauer i njezin odabir tema privlače čitatelje svih generacija. Likovnost ove slikovnice, u kojoj dva dječaka smišljaju načine kako se riješiti strašnih čudovišta, više podsjeća na strip nego na klasičnu slikovnicu.
Priča funkcionira na više razina. Tematizira čudovište koje
se nalazi u nama i uzrokuje nam probleme koji se čine nepremostivima. Prikazuje
druge i drugačije. Govori o vršnjačkom nasilju. I konačno, o avanturi dva
dječaka.
Već na prvoj stranici uvode se glavni likovi i tema priče. Tri dječaka stanuju u istoj zgradi: Filip Zec je prestrašen kao zec, Oto Skakavac jednim skokom rješava probleme, a Edi Glista je nasilnik (možda je autorica mislila – ljigavac, kad mu je dala takvo ime) koji se iživljava na plašljivom Filipu. Djeca, međutim, o tom najvećem problemu ne govore na glas. Najvećim problemom prividno doživljavaju čudovište, i to ne jedno, već tri! Jedno gore od drugoga.
Kratkim i sažetim opisima, u svega nekoliko riječi opisana
je Filipova mama koja, izvjesno je, ima problema nakon što ih je Filipov otac
napustio. Pokraj nje prolaze dječaci na putu do Filipove sobe. Ispod Filipovog
kreveta živi čudovište – strašne stvari žive pod krevetom (ili pod tepihom). Na
svoj osebujan način dječaci pokušavaju istjerati čudovište, ali njega ništa ne
može potjerati.
Priča je odlično strukturirana. U njoj pronalazimo elemente
narodne priče, poput ponavljanja i gradiranja. Prvo čudovište je strašno, drugo
strašnije, ali treće je najstrašnije. Kada ništa ne pomaže, u priči se, slično
kao i u narodnim pričama, pojavi čarobni pomagač, susjed, koji kao da je iz
drugog svijeta (proputovao je i dio svemira), i riješi problem.
Čudovište se prestraši, izmili ispod kreveta, dječaci ga odvuku do šume i ostave kod potoka – za slučaj da ožedni kad se probudi. Možemo iz toga iščitati kako su dječaci ekološki osviješteni – ulovljeno čudovište žele vrati tamo kamo ono i pripada – u šumu. U svom prirodnom okruženju nikome neće nanositi zlo. Sad kad je čudovište u šumi, Filip više nema razloga za strah. Edi Glista ugledao je svoje čudovište i više neće gnjaviti Filipa. Sve što je trebalo učiniti bilo je pogledati čudovištu u oči.
Cijela mreža događanja istkana je tako da predstavlja
prirodnu cjelinu. Prikazana je iz dječje perspektive. Dva dječaka prolaze pored
čudnih susjeda i kreću u neizvjesnu avanturu. Domišljata rješenja o tome na
koji se način mogu otjerati pojedina čudovišta, odnosno strahovi, zasigurno će
biti zanimljiva djeci. Vjerojatno će djeca doživjeti priču kao avanturu u kojoj
su se našla dva dječaka, ali upravo zbog arhetipskih elemenata, instinktivno će
razumjeti i njeno dublje značenje.
Urednica: Saša Krnic
